Učitelji koriste kazalište i ples da bi poučavali matematiku – i to vrlo uspješno!

„Velikim koracima, velikim koracima, velikima i odvažnima!“ vikala su djeca jednoglasno u svojoj učionici u osnovnoj školi Westllawn.

U grupama su djeca zatim imitirala životinje i insekte: velike nosoroge, nježne bubamare, klokane i male žabe. Svi su zatim pronašli put do imaginarnog „pojilišta“, koje je bilo improvizirano na podu učionice pomoću plave ljepljive vrpce.

Ta zabavna igra zapravo je bila ozbiljna lekcija iz matematike o velikim i malim nestandardnim mjerama.

Osmislile su je Melisse RICHARDSON i vrtićka učiteljica Carol HUNT, a cilj je te lekcije bio da djeca zamisle životinjske korake kao mjerne jedinice, koristeći se njima da označe koliko ih je potrebno svakoj životinji da dođe od početne točke do svog cilja.

Učitelji takvo miješanje scenske umjetnosti i tradicionalnih predmeta zovu „integracijom umjetnosti“ i to je nov i sve popularniji način uvođenja umjetnosti u učionice. Umjesto korištenja scenske umjetnosti kao samostalnog predmeta, učitelji koriste ples, glumu i vizualne umjetnosti da bi poučavali niz akademskih predmeta na zanimljivije načine.

Srednjoškolci u Arlingtonu napravili su skulpture da bi učili o eksponentima, a studenti su koristili umjetnost da bi izrazili svoje misli i stajališta o policijskoj brutalnosti i rasnoj jednakosti. Edukatori i umjetnici koji se zauzimaju za tu metodu kažu da ona doseže do učenika koji možda ne bi "upili" tradicionalne razredne metode.

Wolf Trap Institut doveo je Mellisu Richardson u osnovnu školu Westlawn putem programa koji spaja učitelje scenske umjetnosti s edukatorima da bi formulirali lekcije iz matematike. Program pruža i profesionalni razvoj učiteljima.

Taj se program pokazao vrlo uspješnim: studija koju je proveo American Institutes for Research otkrila je da učenici u razredima kojima rukovode učitelji koji su prošli obuku Wolf Trap Instituta postižu puno bolje rezultate u matematici od vršnjaka koje poučavaju profesori koji nisu u programu.

Istraživači su otkrili da su predvrtićka i vrtićka djeca u razredima koje su poučavali učitelji educirani na Wolf Trap Institutu stekla prednost od otprilike 1,3 mjeseci učenja matematike u prvoj godini pred vršnjacima. Do druge godine oni su bili 1,7 mjeseci ispred vršnjaka.

Istraživač Mengli SONG rekao je da učenici u programu nisu nužno naučili dodatni sadržaj iz matematike, ali su pokazali bolje razumijevanje predmeta. Efekt je bio usporediv s drugim intervencijama u ranom djetinjstvu.

„To nije veliki učinak, ali to je netrivijalan, zamjetan efekt“, rekao je Song.

Istraživači su slijedili učenike u 18 škola. U 10 škola učitelji scenske umjetnosti s Wolf Trap Instituta pomogli su razrednim učiteljima osmisliti lekcije iz matematike. U drugih osam učitelji su poučavali učenike kao i obično.

Učitelji koje su uvježbali stručni umjetnici i sudjelovali su u profesionalnom razvoju s Wolf Trap Institutom nastavili su koristiti ono što su naučili u svojim razredima, čak i kada više nisu surađivali s umjetnicima. To je pokazalo da godina ili dvije obuke mogu dugotrajno utjecati.

Carol Hunt je rekla da može biti teško raditi s lekcijama koje integriraju scensku umjetnost – oduzimaju puno više vremena za planiranje, ali može biti vrlo izazovno otkriti kako koristiti dramu da biste poučavali matematičke koncepte. No, njezina suradnja s Melissom Richardson je dobro prošla i polučila je dobre rezultate.

Njezini učenici nisu bili među onima koje su istraživači proučavali. Kao 17-godišnja veteranka poučavanja u vrtiću, Carol Hunt je rekla da su lekcije koje integriraju scensku umjetnost jedan od načina da se dospije do djece koja imaju problema s engleskim.

Neka djeca u njezinom razredu miješaju riječi „veliki“ i „mali“ pa stoga ovakvo poučavanje može biti vrlo korisno. U lekciji sa životinjama ona je pokušala pokazati da je najmanjoj životinji trebalo najviše koraka do "pojilišta" – drugim riječima, da veliki broj svejedno može označavati nešto malo.

„Djeca to moraju vizualno shvatiti“, rekla je Carol Hunt. „Taj koncept je vrlo težak. Brojevi su veliki, ali mjere su male , a to je djeci puno smislenije kada to odglume u igri.“

Neka djeca mogu imati problema s matematikom zato što je matematika apstraktna. Djeca se mogu emocionalno unijeti u neku ulogu koja uključuje brojenje. Iznimno su maštovita, puno više od starijih učenika, smatra Melisse Richardson.

Tog dana djeca nisu potpuno shvatila koncept, ali su vježbala brojenje i učila o tome da neke životinje imaju veće korake od drugih. Sudeći prema njihovu cerekanju, osmijesima i entuzijastičnom sudjelovanju, usput su se i zabavila.

„Koja životinja može najviše skočiti ili ima najduži korak?“ upitala je Carol Hunt svoje učenike, pokazujući na grafikon na kojem su bili nosorog, žaba, bubamara i klokan.

Kaže da njezinim učenicima nikad nije dosadno u lekcijama koje integriraju scensku umjetnost.

Jennifer COOPER, ravnateljica Wolf Trap Instituta za rano učenje putem umjetnosti, rekla je da je integracija scenske umjetnosti – pogotovo lekcije u kojima se učenici mogu kretati i igrati – dobar način da dospijemo do djece koja imaju poteškoća s tradicionalnim "knjiškim" lekcijama.

„Utjelovljenjem nekog koncepta i odigravajući ga svojim tijelom na višeosjetilni način vi ćete dospjeti do raznih tipova učenika“, zaključuje Jennifer Cooper. [ Izvor: washingtonpost.com ]