Zašto je poučavanje druge osobe najbolji način učenja?

Sada se znanstvenici ponovno okreću toj drevnoj mudrosti, dokumentirajući zašto je poučavanje dobar način učenja i osmišljavajući inovativne načine na koje se mladi ljudi mogu angažirati u svijetu poučavanja.

ISTRAŽIVANJA SU POKAZALA da učenici koji poučavaju druge učenike rade napornije da bi razumjeli materijal, prisjećaju ga se točnije i primjenjuju uspješnije. Putem onog što su znanstvenici nazvali „efektom štićenika“ učenici koji poučavaju druge učenike postižu bolje rezultate na testovima od učenika koji uče samo zbog sebe.

Ali, kako mogu djeca, koja još i sama uče, poučavati druge učenike? Mogu poučavati mlađu djecu. Korisne nuspojave te prakse prvi put su objavljene u nizu članaka 2007. u časopisu Science and Intelligence.

ISTRAŽIVANJA SU ZAKLJUČILA da su prvorođena djeca inteligentnija od svojih kasnije rođenih braće i sestara, što sugerira da njihov viši IQ potječe iz vremena koje su starija djeca provela pomažući mlađoj djeci da se snađu.

Edukatori eksperimentiraju načinima na koje bi mogli primijeniti taj model na akademske predmete. U programu razvijenom na University of Pennsylvania provodi se mentorski program u kojem studenti dodiplomskog studija poučavaju učenike srednje škole informatici, dok ti srednjoškolci, s druge strane, poučavaju učenike osnovne škole.

Jedan od najsuvremenijih alata za učenje koji se trenutačno razvija je „agent za poučavanje“ – kompjutorizirani lik koji uči, griješi i postavlja pitanja baš poput pravog učenika. Inženjeri i informatičari na sveučilištima Stanford i Vanderbilt osmislili su animiranu figuru nazvanu Betty, koju je stotine osnovnoškolaca „poučavalo“ o ekologiji. Iako je interakcija korisnika s Betty sasvim virtualna, društveni impulsi koji čine učenje putem poučavanja toliko snažnim dolaze u prvi plan. Učenici mentori su motivirani da pomognu Betty svladati materijal, stoga ga oni sami uče još savjesnije. Dok se pripremaju za poučavanje, organiziraju svoje znanje, čime pojačavaju svoje razumijevanje i prisjećanje. Dok objašnjavaju Betty informacije, otkrivaju praznine i problematična mjesta u vlastitom znanju. Studija o Betty objavljena u Journal of Science Education and Technology otkrila je da su učenici koji su poučavali Betty proveli više vremena učeći materijal te da su ga temeljitije naučili.

Povratne informacije koje učenici dobivaju od "agenata za poučavanje" pojačavaju proces učenja kod učenika mentora. Pitanja koja "agent" postavlja potiču korisnika da razmišlja i objasni materijal na različite načine, dok promatranje "agenta" kako rješava probleme dopušta korisnicima da vide kako je njihovo znanje stavljeno u upotrebu. Sandra OKITA, profesorica tehnologije i edukacije na Teachers Collegeu, objavila je studiju o upotrebi "agenata za poučavanje" u srednjim školama radi poučavanja učenika deduktivnom rasuđivanju. Na naknadnom testiranju njihovih sposobnosti učenici koji su promatrali kako "agenti za poučavanje" koriste pravila deduktivnog rasuđivanja da bi riješili neki problem „osjetno su nadmašili“ učenike koji su sami vježbali primjenu tih pravila.

Osim toga, taj oblik poučavanja toliko moćnim sredstvom za učenje čine emocije potaknute poučavanjem.

Učenici mentori osjećaju tugu kada njihovi virtualni učenici ne uspiju. S druge strane, kada "agenti za poučavanje" uspiju riješiti problem, učenici osjećaju ponos i zadovoljstvo kakvo obično proizlazi iz tuđeg postignuća.

.......................

Napomena:

• Annie Murphy Paul je autorica nekoliko knjiga, novinarka i savjetnica koja pomaže ljudima razumjeti kako učimo i kako možemo poboljšati taj proces. Također je i kolumnistica časopisa Time, za koji piše tjednu kolumnu o učenju.
• Izvor: ideas.time.com