„Videoigrice su najveća opasnost za vašu djecu"

Osim okruženja posvemašnje elektronizacije, raznih »touch screenova« i ekrana svake vrste i veličine, sve slabijim rezultatima novih generacija na polju motorike, općeg znanja, matematičko-logičkih i verbalnih sposobnosti uvelike kumuju i česte odgojne greške roditelja, a potom i kardinalno pogrešna metoda učenja na kojoj počiva naš odgojno-obrazovni sustav.

Uočivši ovaj ozbiljan problem današnjice novosadski specijalist interne medicine Ranko RAJOVIĆ – UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece i član Odbora međunarodne Mense za darovitu djecu – kreirao je Program NTC učenja primijenivši nova otkrića iz neurofiziologije u pedagogiju. Stvorio je tako u suradnji s multidisciplinarnim timom stručnjaka program učenja koji kroz igru potiče razvoj i inteligenciju djece. NTC program, čiji je autor dr. Rajović,  provodi se u 14 država Europe, a trenutno se verificira i u hrvatskim nadležnim institucijama.

Za ilustraciju Rajevićeve popularnosti i njegovog zvjezdanog statusa na polju odgoja i obrazovanja, dovoljno je spomenuti broj gledatelja njegovih video-klipova na You Tubeu koji može parirati estradnjacima. Ne zaostaju po posjećenosti ni njegova predavanja koja dupkom pune dvorane širom regije. Tako je bilo i minulog tjedna u zagrebačkom hotelu Aristos gdje je dr. Rajović u organizaciji splitske nakladničke kuće Harfa održao edukativno predavanje »Kako igrom uspješno razviti djetetov IQ«.

– Na Forbsovoj listi deset najtraženijih zanimanja, većina nije postojala prije deset godina. Mi, dakle, ne znamo za što školujemo djecu. Informacija je danas svima dostupna. Djecu treba učiti kako da misle, kako da povezuju informacije, to je funkcionalno znanje kojem težimo i do kojeg dolazimo igrom, obratio se Rajović brojnim okupljenim odgojiteljima, učiteljima, pedagozima ili naprosto samo roditeljima.

■ DALEKO OD IDEALA

Realnost je, međutim, daleko od tog ideala. Obrazovni sustav baziran je na anakronoj reproduktivnoj metodi učenja i to ne samo u nas već u cijeloj Zapadnoj Europi koja bez uspjeha pokušava uhvatiti korak sa strelovitim razvojem obrazovanju Azijata.

– Strahovito zaostajemo za zemljama istočne Azije – Kinom, Singapurom, Japanom, Tajvanom, Južnom Korejom... To je i razlog zašto je razvoj funkcionalnog znanja jedan o prioriteta EU, ali do takvog znanja, koje, uzgred, izravno utječe i na bruto nacionalni dohodak, ne može se doći samo reproduktivnim učenjem, navodi Rajović – objavljuje Novi list - naglašavajući da u aktualnom procesu školovanja gubimo veliku većinu darovite djece. Učenje postaje mučenje. Djeca su nerijetko u stanju akutnog stresa, nemirna su u školi, hiperaktivna, i sve češće im se pripisuju lijekove za koncentraciju na bazi anfetamina.

Primaran je zadatak stoga ustanoviti mehanizam nastanka problema kako bismo ga mogli otkloniti i tako pomogli djeci stvarajući model učenja primjeren fiziologiji mozga i vremenu u kojem živimo. Taj model mora biti i primjeren našoj kulturi, pa Rajović isključuje slijeđenje finskog ili kineskog modela. I konačno, model učenja treba mijenjati odmah jer je to pretpostavka uspjeha reforme školstva o kojoj se u Hrvatskoj intenzivno govori posljednjih mjeseci.

• Odakle onda krenuti u promjenama?

Prema mišljenju dr. Rajovića, treba krenuti s ranom stimulacijom trogodišnjaka, a moglo bi se i ranije, jer je poznato da se mozak najintenzivnije razvija od 2. do 5. godine.

– Razvoj mozga ovisi o povezivanju neurona, oni se vežu sinapsama i čine neuronsku mrežu. Što ima više sinapsi, odnosno što je gušća neuronska mreža, dijete ima veći intelektualni potencijal i lakše uči, objašnjava dr. Rajović koji upravo u igri predškolaca vidi nepresušan resurs za razvoj sinapsi.

■ RAZVOJNE TEŠKOĆE

 Razdoblje do pete godine djetetova života najvažniji je period za razvoj sinapsi, do tada ih se razvije 50 posto, do sedme 75 posto, a do dvanaeste čak 98 posto. S 24 godine osoba ima razvijeno 98 posto svojih sinapsi, što znači da preostalih utješnih dva posto ostaje za cjeloživotni intelektualni razvoj.

– Kognitivni razvoj je neodvojiv od motoričkog. Djeca moraju skakati, vrtiti se, balansirati, hodati bosa, jer stopala su važan izvor informacija, moraju trčati, a naša djeca jedva da hodaju. Vozimo ih u kolicima do četvrte godine, konstatira porazne činjenice koje upućuju da se čovjek današnjim načinom života sve više udaljava od svoje prirode kojoj je imanentno kretanje.

Rajović roditelje upozorava da su zaboravili na važnost igre, te da braneći djeci iz pretjeranog opreza trčanje, skakanje ili veranje po stablima mališanima onemogućuju pravilan razvoj mozga. Većina roditelja, nažalost, nije svjesna svojih grešaka s kojim započinje od samog rođenja djeteta.(...)

Neka mala djeca hodaju, trče,  skaču, rotiraju se, balansiraju, a vaš je roditeljski zadatak da im omogućite što sigurniji prostor i tako minimalizirate mogućnost ozljeda, nabraja savjete Rajović iznoseći zastrašujući podatak da zbog raznih pogrešaka kojima su djeca danas izložena – čak pola šestogodišnjaka ima razvojne teškoće. 

■ IGRANJE VIDEOIGRICA

A kraljica među pogreškama i opasnostima, po Rajovićevom mišljenju, svakako je nekontrolirano igranje videoigrica čemu su mlade generacije fanatično posvećene. Iako je teško odrediti granicu, Rajović je svome sinu dopustio da pola sata dva puta tjedno igrati videoigre.  Bilo je velikih otpora, ali uspjelo je.  Shvatio je da je to štetno. Igranjem u većim količinama, smatra ovaj liječnik, dječaku bi se ugrozilo adekvatno razvijanje dinamičke akomodacije oka (osjećaj za približavanje i udaljavanje predmeta – što se idealno postiže loptom) čime bi bio predisponiran za probleme s čitanjem i pisanjem i teškoće u učenju. (...)

Roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, svima koji sudjeluju u razvoju djeteta, Rajović savjetuje igre prema NTC sustavu koje u sebi sadrže i motoričke elemente rotacije, skakanja, balansiranja, ali i misaone operacije kao što su apstrahiranje, misaona klasifikacija, misaone serijacije i sistem asocijacija.

– Ključ logičko-matematičke inteligencije je u igrama s elementima misaone serijacije i klasifikacije. To konkretno znači da učimo djecu  zastave država ili znakove auta. Kad ih pitamo koja je veća država Makedonija ili Rusija, to je serijacija, a kad tražimo da izdvoje  zemlje koje imaju plavu boju u zastavi, to je klasifikacija. Igra kalodonta je izvrstan primjer misaone klasifikacije. Djeca također, najbolje uče kroz simbole, dajte im tako da pretoče pjesmicu u slike, odnosno simbole, da napišu na takav način kratku priču. Postavljajte im zagonetna pitanja (Kako su guske pomogle da sačuvamo neke od najvećih mudrosti čovječanstva? Odgovor je pero za pisanje.). Neka pišu nelogične priče, poput »Crvenkapice u Japanu«. U tu je priču jedna djevojčica unijela i sushi za baku i Bruce Leeja koji je Crvenkapicu spasio od zlog vuka. Naučila je u igri puno o japanskoj kulturi i to će pamtiti. To je put učenja, navodi tek neke primjere u svom bogatom arsanalu zadataka i igara za mališane ovaj daroviti pedagog i autor razgrabljenih knjiga »IQ djeteta – briga roditelja« i »Kako uspješno razvijati IQ djeteta kroz igru« koje je u Hrvatskoj izdala Mensa.  [ IZ DRUGIH MEDIJA | Novi list ] Cijeli tekst pročitajte OVDJE!