Delta rijeke Okavango – nosorozi, krokodili, slonovi

...a teče u smjeru Kalaharija i polako presušuje te završava deltom u toj polupustinji.

Dok se vozimo prema delti iz obližnjeg grada Mauna, vegetacija uz cestu podsjeća pomalo na naše listopadne šume ljeti. Riječ je zapravo o savani u sušno doba godine. Na jednom dijelu puta čini se kao da je područje nedavno poharala oluja s vrlo jakim vjetrom – vegetacija je uništena, a dio drveća iščupan je s korijenjem. Vodič nam objašnjava da su tuda prošli slonovi koji su iz nekog razloga bili ljutiti ili su se međusobno borili, na što ukazuju tragovi u krajoliku.

Na impresivnih 16.000 četvornih kilometara površine delte svoj je dom našlo čak 400 vrsta ptica te brojni nilski konji, krokodili, slonovi, žirafe, lavovi, leopardi i razne druge životinje.

Među najzanimljivijim (ali i najopasnijim) afričkim životinjama je nilski konj – popularno zvan hippo (od latinskog hippopotamus). Vrlo je nervozna životinja i jedna od najopasnijih po čovjeka. Zabilježeni su mnogi slučajevi u kojima je hipo pregrizao čovjeka napola. Danju živi uglavnom pod vodom (tj. glava mu samo malo viri iznad površine), a noću luta deltom tražeći hranu. Budući da je biljojed – hrani se travom te dnevno (tj. noću) pojede oko 150 kg trave. Nilski konji kreću se uglavnom u krdima koja obično čine jedan mužjak i pet ženki. Za život im je potrebno otprilike osam četvornih kilometara. Jedan od glavnih neprijatelja mu je krokodil, ali budući da on zbog veličine ne može nauditi ovoj golemoj životinji – na meti mu je najčešće mladunčad nilskih konja.

Deltu često posjećuju turisti. Nebrojenim kanalima i lagunama te između otoka može se kretati samo čamcem pa smo i mi isprobali vožnju tradicionalnim mokorom. Mokoro se izrađuje od debla lokalnog drveća. Širina čamca ovisi o širini debla, no rijetko premašuje 75 cm. Pokušajte zamisliti vožnju u plitkom i uskom te na prvi pogled vrlo nestabilnom čamčiću na u čijoj sredini sjede dvije osobe, a između njih stoji veslač (ili veslačica). Oni upravljaju čamcem uz pomoć dugog drvenog kolca kojim se odguruju od dna. Veslači su pripadnici lokalnog stanovništva i ne nose odore.

Za šestosatni izlet tijekom koje su barem pola vremena veslali dobivaju od turističke agencije oko 120 pula (približno 120 kuna). Vozači i vozačice brodova obično ne govore ni jedan strani jezik, ali naš lokalni vodič odlično je govorio engleski. Želeći nam se približiti, pokušao je naučiti i nekoliko riječi hrvatskog te nas iznenaditi dok je bukom pokušavao dozvati nekog nilskog konja da proviri iz vode. No, nestašni članovi naše grupe (kojima se obratio za pomoć) poučili su ga da se dobar dan na hrvatskom kaže „p.....ti m...“. Nakon što je prvi put pokušao dozvati (pozdraviti) nilskog konja koristeći svoje novostečeno „znanje“, naš mu je gromoglasni smijeh pokazao da griješi, pa je smijući se i nadalje nastavio tako dozivati nilskog konja. Nije ga uspio dozvati – no riječi ionako nisu bile važne (da je nilski konj i bio u blizini, vjerojatno bi ga uznemirila bilo kakva buka).

.......

Gordana EGARTNER