6 načina na koje 'ekrani' djecu čine ljutitom, depresivnom i nemotiviranom

Takva djeca su istovremeno uzrujana i iscrpljena. To je zbog toga što kronično visoka uzbuđenost utječe na pamćenje i sposobnost povezivanja informacija. Takva djeca će vjerojatno imati problema i u akademskom i u društvenom životu.

Dijete s takvim simptomima može dobiti i kliničku dijagnozu poput depresije, bipolarnog poremećaja ili ADHD-a, pa mu može biti ponuđena odgovarajuća terapija koja uključuje i lijekove. Ali, često takva terapija ne uspijeva baš najbolje i problematično ponašanje se nastavlja.

ŠTO SE DOGAĐA?

Postoji mogućnost da su i roditelji i liječnici u krivu. Možda pokušavaju liječiti nešto što izgleda kao klasični slučaj mentalnog poremećaja, ali ne uspijevaju eliminirati najčešći uzrok takvih simptoma – svakodnevno korištenje elektroničkih uređaja. Shvatila sam da, bez obzira na to postoji li ikakva „prava“ dijagnoza, uspješno liječenje djeteta s poremećajem raspoloženja danas zahtijeva metodično eliminiranje korištenja svih elektroničkih uređaja na nekoliko tjedana kako bi se omogućilo živčanom sustavu da se „resetira“.

Provedena na pravilan način, ta intervencija može proizvesti dublji san, bolje raspoloženje, bolji fokus i organiziranost, te povećati fizičku aktivnost. Sposobnost toleriranja stresa je također poboljšana, što smanjuje frekvenciju i težinu ispada. Dijete počinje uživati u stvarima u kojima je nekad uživalo, više ga privlači priroda i vraća se imaginarnom i kreativnom načinu igranja. Kod tinejdžera i mladih dolazi do porasta samousmjerenog ponašanja, što je upravo suprotno apatiji i ravnodušnosti.

TO JE PREKRASNA STVAR

U isto vrijeme, eliminacija elektroničkih uređaja smanjuje ili potpuno eliminira potrebu za lijekovima i čini ostale tretmane učinkovitijima. Poboljšan san, više vježbe, više kontakta s drugima – samo su neke od koristi tog pristupa. Nakon nekog vremena, kad se mozgu dopusti određeno vrijeme da se „resetira“, roditelji mogu pažljivo odrediti u kojoj mjeri dijete može koristiti elektroničke uređaje bez povratka neželjenih simptoma.

Ograničavanje upotrebe elektroničkih uređaja možda neće riješiti sve, ali to je često karika koja nedostaje kada tretman zapne.

Ali, zašto je eliminiranje elektroničkih uređaja toliko uspješan potez? Zato što poništava većinu fizioloških problema koje proizvodi vrijeme provedeno pred ekranom.

Dječji mozak je puno osjetljiviji na elektroničke uređaje nego što pretpostavljamo. Zapravo, suprotno od popularnog mišljenja, nije potrebno puno elektroničke stimulacije da osjetljivi mozak koji se još razvija skrene s pravog puta. Također, mnogi roditelji pogrešno vjeruju da interaktivno vrijeme pred ekranom – internet ili korištenje društvenih medija, slanje poruka, e-mailova i igre – nije štetno, pogotovo uspoređujući s pasivnim vremenom pred ekranom, poput gledanja TV-a. Zapravo, interaktivno vrijeme pred ekranom će vjerojatnije izazvati poremećaje sna i raspoloženja te kognitivne probleme, zato što izaziva pretjeranu uzbuđenost i prisilnu uporabu.

SLIJEDI ŠEST PSIHOLOŠKIH MEHANIZAMA KOJI OBJAŠNJAVAJU NAČINE NA KOJI ELEKTRONIČKI UREĐAJI PROIZVODE POREMEĆAJE RASPOLOŽENJA:

• Vrijeme pred ekranom remeti san i desinkronizira tjelesni sat.

Zbog toga što svjetlo s ekrana elektroničkih uređaja imitira dnevno svjetlo, ono potiskuje proizvodnju melatonina koji tijelu služi kao signal za san. Samo nekoliko minuta stimulacije ekranom može odgoditi proizvodnju melatonina nekoliko sati i desinkronizirati tjelesni sat. Jednom kad je tjelesni sat poremećen, dolazi do cijelog niza nezdravih reakcija poput hormonalne neravnoteže i upale mozga. Osim toga, visoka uzbuđenost ne dopušta dubok san, potreban našem tijelu za regeneraciju.

• Vrijeme pred ekranom desenzitivira "sustav nagrađivanja" u našem mozgu.

Mnoga djeca ovise o elektroničkim uređajima, a igre rezultiraju proizvodnjom dopamina – molekule zbog koje se dobro osjećamo. Skeniramo li mozak, on će izgledati kao što izgleda mozak ovisnika o kokainu. Ali, kada se sustav nagrađivanja prekomjerno koristi, postaje sve manje osjetljiv i potrebno mu je sve više stimulacije da bi iskusio užitak. Osim toga, dopamin je također ključan za fokus i motivaciju, stoga čak i male promjene u osjetljivosti dopamina mogu donijeti ekstremno negativne posljedice na to kako se dijete osjeća i funkcionira.

• Vrijeme pred ekranom proizvodi „svjetlo noću“.

Svjetlo koje proizvode elektronički uređaji povezano je s depresijom te čak i rizikom od suicida u brojim studijama. Zapravo, studije pokazuju da izloženost svjetlu ekrana prije ili tijekom sna može izazvati depresiju. Ponekad roditelji nisu odlučni u ograničavanju elektroničkih uređaja u dječjoj sobi tijekom noći zato što se brinu da će dijete ući u stanje očaja – ali, zapravo, eliminiranje svjetla elektroničkih uređaja iz sobe u kojoj djeca spavaju ima zaštitni efekt.

• Vrijeme pred ekranom potiče stresne reakcije.

Akutni stres i kronični stres proizvode promjene u mozgu koje mogu povećati iritabilnost. Doista, kortizol – hormon kroničnog stresa – ujedno je uzrok i posljedica depresije, što stvara začarani krug.

• Vrijeme pred ekranom preopterećuje osjetilni sustav, umanjuje pozornost i smanjuje mentalne rezerve.

Stručnjaci kažu da se iza eksplozivnog i agresivnog ponašanja često krije loš fokus. Kada je sposobnost održavanja pozornosti loša, tada je i sposobnost procesuiranja unutarnjeg i vanjskog okoliša loša. Smanjenjem mentalne energije zbog pretjeranog vizualnog i kognitivnog inputa vrijeme pred ekranom doprinosi niskim mentalnim rezervama. Jedan od načina na koje osoba može privremeno „pojačati“ smanjene mentalne rezerve jest da postane ljutita. Tako ispadi bijesa zapravo postaju mehanizam za suočavanje.

• Vrijeme pred ekranom smanjuje fizičku aktivnost i skraćuje boravak prirodi.

Istraživanja pokazuju da vrijeme provedeno vani, pogotovo u interakciji s prirodom, može obnoviti pozornost, smanjiti stres i agresiju. Stoga vrijeme provedeno pred elektroničkim uređajima smanjuje izlaganje prirodnim pojačivačima raspoloženja.

U današnjem svijetu možda se čini ludim drastično ograničiti upotrebu elektroničkih uređaja. Ali, kada djeca pate, mi im ne činimo nikakve usluge time što im dopuštamo korištenje tehnologije i nadamo se da će je umjereno koristiti. To jednostavno ne funkcionira. S druge strane, dopustimo li živčanom sustavu da se vrati u prirodnije stanje skraćivanjem vremena provedenog pred elektroničkim uređajima, činimo prvi korak u pomaganju djetetu da postane smirenije, zdravije i sretnije.

.....................

Napomena:

• Autorica članka Victoria L. Dunckley autorica je knjige „Resetirajte mozak svog djeteta“ i višestruko nagrađivana psihijatrica čija su specijalnost složeni mentalni poremećaji otporni na liječenje.
• Izvor: psychologytoday.com