Neslavni odlasci slavnih

Kad tijelo traži…

■ Čovjek može umrijeti i od pretjerano lijepog ponašanja, ako niste znali. O tome govori i slučaj bizarne smrti danskog astronoma, jednog od najcjenjenijih. Tycho Brache (1546. – 1601.) jednom je zgodom bio pozvan na banket koji je priređivao barun Rosenberg. Možemo reći da je razlog njegove smrti u tome što prije odlaska na taj banket nije otišao na toalet. Budući da su u to vrijeme banketi bili užasno dugi (vjerojatno ne baš zanimljivi), u određenom trenutku Tycho Brache je osjetio potrebu za toaletom. No, budući da je bio u društvu uglednika i upleten u raspravu, pravila dobrog ponašanja su ga spriječila da se ispriča i obavi što mu je nalagalo tijelo. I tako je jadni Tycho trpio i trpio sve dok mu mokraćni mjehur nije puknuo. Zbog tog puknuća dogodila se je (unutarnja) infekcija zbog koje je jadan astronom preminuo nakon dva tjedna.

Kad kornjača ubija

■ Kad je tvorcu grčke tragedije Eshilu proročanstvo predvidjelo smrt od pada kuće, on je, da bi to izbjegao, živio na ledini, daleko od naselja. No, ipak ga je ubila kuća – kornjačina. Naime, orao mu je na glavu spustio kornjaču zamijenivši njegovu proćelavu glavu s kamenom. Nažalost, tvrdi oklop bio je poguban za piščevu glavu. Jedan mu je vidovnjak nekoliko godina prije rekao da će stradati iznenada kao pogođen gromom iz vedra neba, ali nije povjerovao u to proročanstvo. Da je imao više kose, možda bismo čitali još koje njegovo djelo.

Sam svoj liječnik

■ Grčki filozof HERAKLIT (umro 490. prije Krista, u 40. godini) bolovao je od vodene bolesti. Sam je smislio način kako izbaciti suvišnu vodu iz tijela: naredio je da ga cijelog zatrpaju gnojivom i da ga takvog ostave na suncu. Naišao je čopor pasa i, kako je gomila životinjskog izmeta sakrila miris ljudskog tijela, od filozofa im se učinilo da je neka životinja i rastrgali su ga. Tako je slavni filozof završio život u Efezu (u Turskoj) jer u odlučujućem trenutku nije bio ni malo mudar.

Treba li uvijek biti iskren?

■ Grčkog basnopisca EZOPA (VI. st. prije Krista) poslao je lidijski kralj Krez u Delfe da bi saznao što mu predviđaju proroci. Kralj mu je dao pozamašnu svotu novca koju je trebao, kao znak zahvalnosti, dati svećenicima i narodu. Ali, slavni se basnopisac nije dao nasamariti trikovima kojima se svećenstvo služilo da bi prevarilo one koji su dolazili saznati proročanstvo. Bio je iskren i to im i rekao, a smatrajući da nisu vrijedni darova koje im je Krez poslao, vratio je novac kralju. Delfski svećenici su bili bijesni zbog te uvrede, a i plašeći se da će im Ezopovo raskrinkavanje naškoditi, smislili su način kako će ga se riješiti: među njegove stvari sakrili su pehar posvećen Apolonu te ga optužili da ga je ukrao. Optužen za krađu i svetogrđe, Ezop je bačen sa stijene Hijampe. Nakon toga je pokopan na nepoznatom mjestu pa se ne zna ni gdje mu je grob.

Kobna zabuna

■ Francuskog pisca opata Antoinea Françoisa Prévosta (1697. – 1763.), autora romana Manon Lescaut, 25. studenog 1763., nakon što je, doduše možda i preobilno, večerao kod benediktinaca u samostanu sv. Nikole Asiškog, pogodila je srčana kap i on se srušio ispod jednog drveta u šumi, gdje još i danas postoji jedno raspelo. Kad su ga sutradan našli, nije davao nikakvih znakova života – bio je hladan i ukočen. Zaključili su da je mrtav, ali, kako bi bili sigurni da nije ubijen, naređeno je da se obavi obdukcija. Kad ga je nož zarezao po grudima, "truplo" je kriknulo. Užasnut, kirurg je pokušao zašiti rez, ali ozljeda je bila smrtonosna. Jadni opat je otvorio oči tek toliko da bi mogao shvatiti kako je došlo do užasne zabune zbog koje ih je ponovno sklopio, ali ovaj put zauvijek. Opat Prévost je pokopan u onom istom benediktinskom samostanu u kojem je posljednji put večerao.

Da nije bilo graha

■ Postoje svakakve pretpostavke o smrti grčkog filozofa i matematičara PITAGORE (582. – oko 496. prije Krista), o kojem se i inače zaista malo zna. Neki čak tvrde da je slavni matematičar umro od sreće zbog nekog svog teorema. Iako je ta pretpostavka zanimljiva, najvjerojatnije nije točna. Bliža je istini ona prema kojoj je Pitagora, bježeći zajedno sa svojih četrdesetak učenika iz grada Crotona u Calabriji (Italija), čiji su se stanovnici digli protiv njega, naišao na polje zasađeno grahom kojim je trebalo proći da bi pobjegao progoniteljima. Budući da su, prema tadašnjem vjerovanju, u toj biljci prebivale duše pokojnika, Pitagora ga nije htio pregaziti. "Radije ću umrijeti nego gaziti jadni grah", rekao je i sjeo kraj polja. Stanovnici Crotona sustigli su ga i masakrirali i njega i njegove učenike. Grob mu je nepoznat.

Žena u bijelom

■ Dok je prvi pruski kralj Fridrik I. (1657. – 1713.) drijemao u fotelji, u sobu je upala njegova luda žena Lujza, koju su držali zatvorenom u jednom dijelu zamka, a sad je uspjela pobjeći čuvarima. Dok je ulazila na vrata, razbila je staklo i posjekla se njime. Prizor žene u bijeloj odjeći umrljanoj krvlju prestravio je kralja, tim više što je postojala legenda o prikazi "Bijele dame" koja je najavljivala smrt vladara iz doma Brandenburgovih. Fridrik I. je pao u "vrućicu" i umro nakon šest tjedana.

Kad se trči za suknjom

■ O smrti francuskog kralja Françoisa I. (1494. – 1547.) postoji sljedeća legenda: navodno je, u užasnom smradu koji se širio oko njega, umro od sifilisa. Ali, neobičan je način na koji se zarazio. Naime, kralj se udvarao prelijepoj ženi pariškog odvjetnika Ferona, koju su zvali "Lijepa Feronica" i koja ga je sve vrijeme uporno odbijala. Kraljevi dvorjani nagovorili kralja da joj pokaže svoju moć, pa je jedan od njih otišao i otvoreno joj zaprijetio. Plašeći se neželjenih posljedica, muž joj je dao svoju dozvolu da ga prevari, ali je, pod izgovorom da ima nekih poslova u provinciji, kao otputovao na tjedan dana, a zapravo je ostao u Pariz i išao od bordela do bordela, pokušavajući navući na sebe "napolitansko zlo", tj. sifilis. U tome je i uspio. Zarazio je i svoju ženu, a ona pak kralja. Odvjetnik i njegova lijepa supruga odmah su poduzeli mjere za izlječenje i izliječili se, ali kralj nije bolest shvatio ozbiljno, tako da je od nje, nakon osam godina, i umro. Ta se priča prvi put pojavila 1601. godine, dakle pedeset i četiri godine nakon kraljeve smrti.

…………………

PRIREDILA: Snježana STANIN

Snježana Stanin je nastavnica mentorica. Predaje fiziku u Osnovnoj školi Šimuna Kožičića Benje u Zadru. Jedna je od autora zbirki Fizika oko nas za 7. i 8. razred. Voditeljica je Županijskog stručnog vijeća fizike za osnovne i srednje škole Zadarske županije. Autorica je triju radijskih kvizova (više od 200 emisija).