Interaktivnost, molim

 Čak ne treba napraviti jezičnu zbrku kao u kuli babilonskoj, dovoljno je već i to da svi koriste iste riječi, ali ih svatko tumači na svoj način. Jedna od danas najčešćih tako semantički zlostavljanih riječi je riječ – interaktivnost.

Klikanje na sličice, utipkavanje odgovora u kućicu, otvaranje ponuđenih linkova, prikupljanje bodova točnim odgovorima na pitanja, skidanje dokumenata... sve su to aktivnosti, ali nisu INTERaktivnosti. Koncept interaktivnosti je u kvalitetnom komuniciranju. Upravo to, kvalitetna komunikacija, nedostatak je koji obilježava većinu igrica, kvizova i mrežnih stranica... pretenciozno označenih interaktivnima. To nikako ne znači da takve igrice, kvizovi... nisu korisni, samo najčešće nisu  interaktivni. Odmah ću objasniti u čemu je riječ.

Komunikolozi, naime, govore o tri načina komuniciranja u učenju: push, pull i interactivity. Ta bismo tri termina radno mogli slikovito prevesti kao nabijanje, čupanje i suradničko učenje. To nisu ili/ili načini, pri učenju često koristimo sva tri. Ono na što upozoravaju, međutim, jest da bi za razvijanje kompetencija potrebnih današnjemu učeniku pretežiti dio učenja trebao biti interaktivno suradničko učenje.  U tehnološkome je smislu ono omogućeno brzom i jednostavnom dostupnošću podataka te mnoštvom jednostavnih, besplatnih online kolaboracijskih alata.

Interaktivnost je sama bit suradničkoga učenja. Obično se spominju tri tipa interaktivnosti: tekstualna, socijalna i tehnološka. A svaki od ta tri tipa ima po tri razine:

Kvaka je u tome što mogućnosti alata za interaktivnosti često premašuju vještine razmišljanja onih koji se njima služe. Vrlo je zgodan primjer bubbl.us, sjajan alat za pravljenje konceptualnih mapa i vizualiziranje znanja. Tim je alatom u izgrađena odlična konceptualna mapa koja objašnjava ideju takvih mapa u suradničkome rješavanju problema u ovome videu.

Što primjećujete? Nekad se govorilo da bez alata nema zanata. Danas bi se moglo reći da su alati uzaludni ako nema zanata tj. vještina razmišljanja. Besmisleno je nekome nuditi alat i objašnjavati mu kako se njime radi, ako ga prethodno nismo naučili  da znanje nije samo gomila podataka, da podatak nije isto što i ideja, da ideja nije isto što i koncept... ako od učenika očekujemo kreativni istraživački pristup, a nismo ih naučili što takav pristup podrazumijeva. Ako im tumačimo, umjesto da njima damo vremena iznijeti vlastite ideje o problemu kojim se bavimo  pa ih potaknemo da sami istraže u te  ideje, prikupe podatke i oblikuju vlastite koncepte da bi ih na kraju oni nama objasnili uspoređujući ono što su saznali od drugih s onim do čega su sami došli...

Znaš samo ono što možeš protumačiti drugima. Svi se s tim slažemo, ali ne slažemo se uvijek u tome tko je taj koji treba tumačiti drugima. Danas taj netko više nije učitelj, nego učenik! Zato kad razmišljamo o interaktivnostima, besmisleno je razmišljati kako da pomoću interaktivnosti mi učenicima nešto bolje objasnimo. Ne.

Pitanje koje si kao učitelj danas trebam postaviti je ovo:  Kakve probleme da ponudim učenicima, kakva pitanja i koje alate kako bi BEZ MOJIH TUMAČENJA nabolje stigli do zadanih postignuća te prenijeli svoja znanja jedni drugima? Eto, takva razmišljanja vode ka interaktivnosti. Sva ostala, u najboljem slučaju, vode samo do aktivnosti.

Piše: Dinka JURIČIĆ