Kristiina se osjeća kao da je 'pod mikroskopom'

„Vrlo sam umorna u posljednje vrijeme – umornija i zbunjenija nego ikada u svom životu“, napisala je u e-mailu Kristiina CHARTOUNI, iskusna finska učiteljica koja je jesenas počela poučavati američke srednjoškolce.

„Navodno radim ono što volim, ali ne prepoznajem ovu profesiju kao onu u koju sam se zaljubila u Finskoj.“

Kristiina Chartouni preselila je iz Finske u Floridu sa svojom obitelji 2014. godine.

S vremenom je, uz poteškoće, pronašla posao u jednoj školi u Tennesseeju. Nedugo nakon toga suočila se s ekvivalentom nastavnog opterećenja punog radnog vremena kao učiteljica stranog jezika u dvije javne srednje škole. (Kristiina Chartouni je stekla magisterij iz stranog jezika na University of Jyväskylä u Finskoj.)

U Tennesseeju se susrela s drugačijim okruženjem za učenje od onog na koje je navikla u Finskoj. Sad je u okruženju u kojem ima osjećaj da je „pod mikroskopom“.

Prilagođava se na relativno česta promatranja i evaluacije svog poučavanja, što nikada nije iskusila u Finskoj. (U Finskoj se može dogoditi da ravnatelj ili administrator promatraju kratko vašu lekciju, ali nikad na redovnoj bazi.)

Već ove jeseni Kristiina je imala nekoliko posjetitelja u svojoj američkoj učionici: predstavnika obližnjeg sveučilišta, na kojem završava studij da bi stekla licencu za poučavanje, te nadzornika njezine „profesionalne zajednice učenja“.

Okružni administrator će također posjetiti njezinu učionicu. Ta tri ocjenjivača doći će u nekoliko neočekivanih posjeta njezinoj učionici tijekom školske godine.

Kristiina kaže da joj nedostaje osjećaj povjerenja koji je imala kao profesionalac u Finskoj. Tamo, nakon što je dobila svoj raspored na početku školske godine, imala je slobodu da pripremi lekcije i nastavni plan koji su odgovarali njezinom načinu i stilu poučavanja.

„Željela sam dati sve od sebe u svakom trenutku“, rekla je, „zbog toga što su oni imali povjerenja u moje vještine i sposobnosti. Susrela sam se s nečim sličnim kad sam se preselila iz Finske u SAD, gdje sam započela svoju učiteljsku karijeru.“

Prema Nacionalnom centru za edukacijsku statistiku, autonomija učitelja je pozitivno povezana sa zadovoljstvom na poslu i zadržavanjem učitelja u profesiji. Dok većina učitelja u američkim javnim školama izvještava o umjerenoj količini kontrole u učionicama, mnogi smatraju da imaju premalo autonomije.

Zapravo, postotak učitelja koji smatraju da imaju premalo autonomije u učionici u američkim javnim školama je porastao sa 18 posto u 2003./04. školskoj godini na 26 posto u 2011./12. godini.

Općenito, učitelji iz američkih javnih škola izvještavaju da imaju najmanje kontrole u dva određena područja: „odabir udžbenika i drugih razrednih materijala“ te „odabir sadržaja, tema i vještina koje će poučavati“.

Kao edukatorica u javnoj školi u Tennesseju Kristiina Chartouni iz prve ruke vidi da su neke mjere odgovornosti – koje ne postoje u finskim školama – smanjile razinu njezine profesionalne slobode. Na primjer, ona i njezini kolege moraju ispunjavati brojne rubrike i obrasce za planiranje lekcija da bi pripremili uspješne sate. „Sve mora biti zapisano“, objašnjava Kristiina. „To je odlična navika“, kaže, ali ona je razvila svoju rutinu tijekom desetljeća poučavanja u Finskoj u kojoj bi osmislila kratak plan nastave i zatim ga prilagodila u hodu. „To ne mogu napraviti ovdje zato što bi to izgledalo kao da nisam ništa planirala.“

Čak je i početak svake lekcije prethodno propisan. „Učenici moraju biti zaposleni istog trenutka kada uđu u učionicu“, objašnjava. „Imaju pet minuta da dođu s jedne lokacije do druge, a zatim sedam sati intenzivnog poučavanja.“ Stoga Kristiina povremeno odlučuje dodijeliti lakše zadatke u učionici svojim ionako iscrpljenim učenicima. (U Finskoj učenici i učitelji obično imaju 15-minutnu pauzu između satova.)

Nakon samo nekoliko mjeseci poučavanja Kristiina Chartouni se pita želi li ostati u toj profesiji u Americi. „Da me sad pitate, moj odgovor bi bio da najvjerojatnije neću ostati u ovoj profesiji“, kaže. „Već ispitujem druge opcije.“

Uz njezinu dozvolu, podijelit ću ovdje njezine misli o druge dvije finske učiteljice u američkim javnim školama. Obje su diplomirale na finskim sveučilištima u 90-ima te sedam godina poučavale u Finskoj.

Jedna od tih edukatora radila je na javnoj osnovnoj školi Maryland i kaže da su njezina iskustva s razinom povjerenja koju finski učitelji imaju u Finskoj slična Kristiininima.

Dok je poučavala u finskim školama, imala je dovoljno slobode da planira s kolegama, odabire nastavni materijal, materijale čiju bi kupnju ravnatelj razmotrio te utječe na odluke o rasporedima i odgovornostima.

Danas, nakon 16 godina poučavanja u američkim javnim školama, ta učiteljica osjeća da joj manjka nešto u tom poslu. Opisala je tu profesiju kao rutinski posao u kojem slijedi kurikulum koji nije sama razvila, drži se rasporeda koji diktira ravnatelj i sjedi na sastancima na kojima se ne raspravlja o detaljima.

Druga finska učiteljica, Satu Muja, stekla je u SAD-u magisterij za poučavanje engleskog i osjeća da ima „razumnu količinu autonomije“ u svojoj srednjoj školi Maryland. Također misli da joj školski administratori vjeruju.

Međutim, Satu smatra da je razina njezine profesionalne slobode često ograničena strukturom školskog dana i dugim popisom njezinih odgovornosti. „Dnevno poučavam šest razreda. Moji razredi su na tri različite razine znanja, a imam četiri minute između satova da se pripremim za sljedeći. U isto vrijeme od mene se očekuje da stojim u hodniku i nadzirem učenike dok oni idu iz jednog razreda u drugi te da provjeravam svoj e-mail zbog mogućih promjena u zadnji čas zbog neprestanog testiranja ili drugih događaja.“

Svi ti zadatci, i nekoliko drugih, iscrpljuju je. „Pod pritiskom sam, ništa ne stižem, vrlo malo uživam u svom poslu i nemam vremena za samopromatranje ili kreativno razmišljanje.“

Satu Muja zaključuje svoj odgovor citatom iz članka Pasija Sahlberga za The Washington Post naslovljenog „Što kad bi finski odlični učitelji poučavali u američkim školama?“

Sahlberg, edukacijski stručnjak i autor „Finskih lekcija 2.0.“, odgovara na teoretsko pitanje u naslovu svog članka ovako: „Tvrdim da, kad bi to išta značilo u postignućima učenika, ta bi postignuća bila marginalna. Zašto? Edukacijske politike u Indiani i mnogim drugim državama u SAD-u stvaraju kontekst za poučavanje koji ograničava (finske) učitelje da koriste svoje vještine, mudrost i dijele znanje za dobrobit svojih učenika.“

Iako može biti privlačno zaključiti da bi jednostavno povećavanje autonomije učitelja dramatično poboljšalo američku javnu edukaciju, Tucker, iz Nacionalnog centra za edukaciju i ekonomiju, uvjerava me da to nije "čarobni štapić".

„Ljudima dajete više autonomije kad ste uvjereni da oni mogu bolje obaviti posao kad bi je imali,“ kaže Tucker. „Zemlje koje učiteljima uspješno daju više autonomije puno su uložile u mijenjanje pozadine iz koje odabiru svoje učitelje. Te zemlje zatim puno više ulažu u podržavanje tih učitelja jednom kad to postanu. Ako ne napravite sve to, a svojim učiteljima omogućite više autonomije, pripazite!“ [ IZ STRANIH MEDIJA | theatlantic.com ]