Kupovanje pribora koji mi škola ne može priuštiti koštalo me cijelo bogatstvo

...da bih napravio radne listove u raznim bojama, a uz to sam učenicima dijelio ljepljive papiriće i markere kako bih svoje lekcije učinio zanimljivijima.

Naivno, mislio sam da ću jednom kad se zaposlim u školi na neodređeno prestati trošiti toliko vlastitog novca na svoj posao – ali bio sam u krivu.

Našao sam se usred specifične kulture osobnih ulaganja, a kolege su me nagovarali da kupujem pribor i opremu te budem primjer ostalima.

Uz školsku opremu koja se stalno kvarila, jedna učiteljica je čak donijela vlastiti projektor u školu.

Kako su godine prolazile, potrošio sam cijelo bogatstvo na videomaterijale, DVD-e, audiovizualnu opremu, kamere, SD kartice i tronošce za svoj razred – ne kao dodatni pribor, nego da bi se ta oprema mogla koristiti kao integralni dio predmeta koje poučavam.

Ponekad se osjećam kao da nemam izbora.

Jednom prilikom od mene se tražilo da poučavam lekcije o filmu u učionici koja nije opremljena ni zvučnom opremom. Umjesto da razočaram svoje učenike ispodprosječnom lekcijom, krenuo sam u potragu za prijenosnim zvučnicima koje bih mogao iskoristiti u lekciji.

Neki kolege su potrošili stotine dolara na online pretplate, a mnogi od nas kupuju i vlastite udžbenike da bi se bolje pripremili za lekcije.

Mi smo u nemilosti promjena koje vlade donose u naša predmetna područja.

Nikad ne stojimo čvrsto na zemlji, a ono u što uložimo u jednoj godini sljedeće godine moglo bi skupljati prašinu u nekom ormaru.

Postojalo je vrijeme kad sam svoje račune mogao predati školi i tražiti naknadu troškova.

U današnjoj deficitom osujećenoj kulturi koja od nas svejedno ima visoka očekivanja, moram taj trošak tretirati kao dio svoje profesionalne uloge.

Na početku školske godine kao škola raspravljali smo o činjenici da učenici često dolaze loše pripremljeni za učenje, a naši školski vođe su odlučili da bismo trebali dijeliti školski pribor učenicima. Dobili smo kutije s kemijskim olovkama koje su nestale u nekoliko tjedana. Kemijske olovke nisu skupe, a ja nikad neću dopustiti da netko iz mog razreda propusti dio lekcije zato što nema kemijsku. Ali, kad trošim vlastiti novac i podijelim kemijske olovke u tren oka, ne mogu ne pomisliti da tu nešto nije u redu.

Pokušaj da doprem do školskog rukovodstva nije urodio nikakvim plodom. Ono je bilo suočeno s puno većim problemima, a sitnice potrebne da bi se učenika opremilo za dobro učenje često su zanemarene, čak i ako to nije bila namjera.

Znam da se to ne događa samo u mojoj školi. Sve škole u kojima sam radio imale su slična očekivanja.

Svjestan sam činjenice da posjedovanje najsuvremenije tehnologije ne znači da će poučavanje potpomognuto tom tehnologijom biti najbolje. Želio bih se naći u situaciji u kojoj se ne moram "ubijati" za ono što mi je potrebno svaki put kad planiram lekciju.

Znam da izazovi poboljšavaju učenje i kreativno razmišljanje, ali bilo bi lijepo da se ne moram mučiti s pokvarenom tehnologijom ili manjkom opreme, ili da ne moram sam platiti ono što mi je potrebno da bi održao uspješnu lekciju.

Moji kolege se osjećaju kao i ja. Kad čujemo priče o tome kako ljudi uzimaju školski pribor i odnose ga kući za osobnu upotrebu, mi se šalimo i kažemo kako mi radimo upravo suprotno. Iako je moje trošenje počelo ostavljati trag na mom bankovnom računu, iako se počinjem osjećati pomalo i ogorčeno, s moralne strane sam još rastrgan. Pozitivna strana je, naravno, to što mogu imati kontrolu nad onime što stvaram i resurse napraviti točno onakvima kakvima ih želim. To je izbor za koji se odlučujem.

Kad ne bih ulagao svoje srce i dušu u materijale, tad bih se morao snaći bez njih i naći druge načine poučavanja koristeći zastarjele, tradicionalne tehnike i hijerarhijske metode.

To bi vjerojatno značilo da moji učenici ne bi naučili onoliko koliko nauče, a moj posao bi postao teoretski i apstraktan, a ne uključiv i zanimljiv. Znam da bi mnogi moji učenici smatrali učenje takvim zastarjelim metodama izazovnim, čak i ako ponekad postoji mjesto i vrijeme za njih.

U školi u kojoj radim na djecu se već gleda negativno iz perspektive šireg društva. Ona ne dolaze iz povlaštenih, nego iz problematičnih i siromašnih sredina i domova.

Ako ih ono što ja radim može pokrenuti i angažirati u učenju i pokazati im da je edukacija put to promjene, tad ću dati sve od sebe. Ja bih samo želio da me to ne košta toliko novca.

.........................

NAPOMENA:

• The Guardian su britanske dnevne novine osnovane 1822. godine, koje izdaje Guardian Media Group. Mrežne stranice The Guardiana – guardian.co.uk – jedne su od najposjećenijih internetskih stranica na engleskom jeziku.
• Izvor: theguardian.com