Kada je u redu reći sebi da ste učinili dovoljno za učenika?

Učenici, e-mailovi i razgovori s roditeljima jedu vaše vrijeme. Kad je u redu reći dosta, učinio sam sve, mogu i moram krenuti dalje?

Jedini trenutak kad mi učitelji smatramo da je u redu prestati davati sebe svojim učenicima je kraj školske godine. Nešto mi govori da je to razlog zašto se neki učitelji toliko vesele ljetnom odmoru. To je vrijeme u kojem osjećaju da nije potrebno učiniti "nešto više" za određene učenike.

Ali, što ako bismo mogli dozvati taj osjećaj za vrijeme školske godine i mentalno se preseliti na mjesto u kojem osjećamo da je ono što činimo dovoljno?

Možemo li ikad pogledati problematične učenike u svom razredu i reći: „Učinio sam sve što sam mogao?“

NI JEDAN UČITELJ NE MOŽE DATI 110 POSTO SEBE SVAKI DAN

Ne mislim reći da je lako postići taj osjećaj da smo učinili dovoljno. Ali, mislim da je važno tome težiti jer ako odbijate iscrtati granicu oko toga koliko sebe ste spremni dati učenicima, to vas vodi u izgaranje.

To rijetko čujem da se priznaje u našem poslu. Mi ne samo da trebamo dati sve od sebe za vrijeme nastave, nego trebamo biti voljni poduzeti sve što je potrebno kako bismo se pobrinuli da svaki učenik u razredu ostvari uspjeh.

I tako mi dajemo, dajemo, dajemo i nosimo to breme brige da ni jedan učenik ne zaostaje (čak i oni koji ne mare što zaostaju).

I radimo dvostruko i trostruko više da bismo dali dodatnu energiju za korist učenika koji ne daju ništa dodatno od sebe, ali i onima koji su zahvaćeni siromaštvom, razorenim domovima i različitim sistemskim problemima koje mi ne razumijemo potpuno... I osjećamo da je naša krivnja ako ne uspiju jer smo mogli učiniti više. Uvijek se može učiniti više.

„MI MORAMO UČINITI ŠTO GOD JE POTREBNO“

Dragi prijatelji, mislim da je u toj frazi riječ koja nam je mnogima promaknula. MI moramo učiniti što god je potrebno. Ne JA ili TI, učitelj pojedinac ograničen sustavom. MI kao škola. MI kao nacija. MI kao lokalna zajednica.

Ne može sve pasti na ramena jedne osobe. Vi ne možete nositi teret koji pripada i roditeljima, obitelji i ravnatelju. Ne možete čak ni nositi teret koji pripada učenicima, raditi njihov posao umjesto njih, natjerati ih da uče niti ih čarobnim štapićem učiniti da im bude stalo do njihovog obrazovanja.

Možete učiniti 100 stvari za učenika i još imati taj osjećaj da bi mu 110 stvari koristilo više.

I možda biste bili u pravu.

Osobno gledam što najviše koristi učeniku, a da je održivo meni. To su dvije smjernice. Ne mogu raditi do sedam popodne jer tada ne vodim brigu o svom zdravlju, obitelji i kućnim obavezama.

JEDAN ILI DVA UČENIKA NE MOGU PREUZETI NAŠE ŽIVOTE

Svi imamo učenike koji uzimaju nerazmjerno više našeg vremena i to je u redu, jer neka djeca trebaju više pažnje. Ali, ne mogu uzeti sve. Nemojte dopustiti jednom ili dvama učenicima da okupiraju 50 posto vašeg vremena.

Podsjetite se na izbor koji imate: možete se potrošiti do kostiju za određene studente i izgorjeti ili možete naći ravnotežu koja će vam omogućiti da ostanete u profesiji i pomažete djeci još godinama.

SUDBINA VAŠIH UČENIKA NE POČIVA SAMO NA VAŠIM RAMENIMA

Zapamtite, nije vaš posao da popravite svaki problem. Vi ste odgovorni za svoj dio, mali dio u velikoj slagalici učenikova života.

• Zapamtite, vi niste spasitelj!
• Vi ste jedan utjecaj od mnogih.
• Vjerujete sebi, vi znate kada je dosta. Povući granice je sasvim u redu. 

..................

NAPOMENA:

• Autorica članka je Angela WATSON, učiteljica, savjetnica, autorica i vlasnica bloga.
• Izvor: thecornerstoneforteachers.com