IZ DNEVNIKA ŠKOLSKOGA PSIHOLOGA ■ KAKO POMOĆI MLADIMA S POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU

Život bez adrenalina

utorak, 17. ožujka 2020.

Vrijeme leti. Godine mirovine slažu se jedna na drugu. Polako gubim konce koji su me povezivali sa školom, s kolegama, roditeljima, djecom. Svi su mi još u srcu i uvijek će biti, ali veze više nisu neposredne.

Život bez adrenalina

Tako mora biti. No kad negdje naiđemo jedni na druge, susret bude vrlo srdačan. S djecom i s roditeljima – jednako.

LICE POD KAPULJAČOM

Povremeno me netko od roditelja moje djecenazove, pita za savjet, moli pomoć... Učinim sve što mogu kako bih im doista pomogla. Jednog me dana nazvala Rekorderova mama Ana. Tko je čitao moju knjigu Iz prakse školskog psihologa, sjetit će se da je to jedan dražesni dječak iz priče Neću kod Milijane. U priči se zove Robert, a dala sam mu i zasluženo drugoime – Rekorder, jer je već nakon tjedan dana shvatio da će mu škola donijeti mnogo patnje, da to nije za njega, pa je nakon tih tjedan dana, vrativši se iz škole, rekao svojima: „Gotovo!... Ja završio školu!ˮ

Dakle, kad me njegova mama nazvala, vrlo zabrinuta ovo mi je ispričala.

 

I lineacija odaje mladićev odnos prema sebi.

………………

Povukao se. Kod kuće uopće ne govori. Komunicira na mote. Gestikulira. Vani, ako ga tko što pita, odgovara jednom riječju... U srednjoj školi počeo mucati. Oponašao dva učenika iz razreda... Šutnjom prkosi. Ne voli naređivanje. Ne zna gledati na sat i ne može zapamtiti broj mobitela. Ima strahove i povremeno napadaje panike. Ne će i ne da si rezati nokte. Ne kupa se i ne pere kosu. Kosa je duga, masna, neuredna. Noge nije prao tri mjeseca. (Auh!) Sve radi pod maminim pritiskom. − „Poduzeli smo sve što smo znaliˮ − tužno će mama. – „Vodili smo ga i psihijatru, ali ništa nismo dobili.ˮ

Ukratko, mama je željela da i ja pokušam pomoći njihovu nesretnom sinu.

Zašto da ne? – odgovorih mami na upit. I R. je počeo dolaziti k meni. Bez većega vidljiva otpora. Ostali smo u lijepoj uspomeni jedno drugomu. Možda zato. No treme je, naravno, bilo. U prvom susretu komunicira, ali kratkim odgovorima. Skriva se u odjeću, uvlači šake u rukave i stalno mu je kapuljača na glavi. Lice mu je izduženo, s prištićima i miteserima, a nos poveći. Tipično pubertetski. U biti se doima vrlo nježno.

Radeći s njim uživala sam, ali i tugovala, obuzimala me je i ljutnja. Užitak mi je pružala mladićeva pitomost i nevinost iz koje se iščitavala još i odanost. Bez pogovora je izvršavao sve što sam od njega tražila i komunicirao bez poteškoća. Radovala sam se što je sa svakom crtom koju je povukao i svakom riječi koju je izgovorio vidno sebi pribavljao olakšanje. Došao bi smrknut, potišten, a odlazio nasmijan, užurban i od mene se rastajao pitanjem kad ćemo se opet vidjeti.

TUGA I LJUTNJA

A zašto sam bila tužna i ljutita? Pa, naravno, zbog nedostatka empatije onih koji odlučuju dokle će se i kako država skrbiti o djeci s poteškoćama kad završe školu. O onima s težim poteškoćama još se i skrbi sustavno, u posebnim i specijalnim institucijama, ali za ove s lakšim poteškoćama, kakve ima moj Rekorder, ničega nema. Zato i zgasnu kad završe školu, ulazeći u razdoblje bez adrenalina, jer se u njihovim drukčijim životima ništa uzbudljivo i radosti vrijedno ne događa.

Dragi mladić rado je i lijepo surađivao i sa svakom novom informacijom koju bi izrekao, početna je trema nestajala. U srednjoj školi, u kojoj se osposobljavao za pomoćnoga kuhara, bio je, kaže, zadovoljan, živahan, surađivao je, imao prijatelje. Uživao je na praktičnim vježbama i hvalili su ga. No kako ta budućnost nije došla, posve se povukao, postao apatičan, ni u čemu nije sudjelovao, ni za što nije pokazivao interes. Polako je prestao i razgovarati. Vani gotovo da i nije izlazio, s prijateljima više nije kontaktirao, jedino je razgovarao sa sestrom i njezinim partnerom, s ocem vrlo rijetko, a s majkom nikako.

U prvim susretima uspjela sam izvući iz njega što zamjera majci. Reče mi da je dosadna, „diže mu živceˮ što se previše brine i stalno ponavlja: „Uvati se nečega..., jedi juhu.., ne idi u kafić..., nemoj zakasnit..., obuci to, skini ovo... Ne tu majicu!...Stani, auto!ˮ Od toga postane nervozan i depresivan: „Drži me vezanog. Ka pasa me drži... Diže mi živce... Parida ja ne znam sam.ˮ

U školu je kasnio, pa je majka, nastojeći ga naučiti redu, tražila da se javlja kad stigne i kad polazi natrag. S tatom mu je mrvicu lakše, ali i on je, veli, naporan.

Na osnovi njegovih izjava reklo bi se da mamu ne podnosi i da je njegova ljubav prema njoj upitna. Projektivni testovi to ne potvrđuju. Komentirajući neke svoje crteže kaže: „Moja mama je divna... Voli šalu, dobra je i voli šetnju po gradu... nikad se ne ljuti... tata se češće ljuti.ˮ Zapravo je ambivalentan prema jednom i drugom roditelju.

NIJE PRIŠA!

Sa mnom je, kako rekoh, komunikacija odmah krenula, ali kod kuće se dugo ništa nije pomaknulo. Bodrila sam ga da majci kaže što mu smeta. Nije rekao „neˮ. Izvlačio se diplomatskom formulacijom „Nije priša!ˮ.

Prije svakog susreta dugo bih promišljala kako mu prići i kako bih ga potaknula na komunikaciju s roditeljima. Dovijala sam se na razne načine. Budući da je jako volio kuhati, poticala sam ga da mi o tome priča. Činio je to rado. Detaljno mi je prepričavao što su radili na satovima kuharstva, a kad je osjetio da ga pozorno slušam, počeo bi mi diktirati recepte, sav ozaren. Sve sam to ozbiljno prihvaćala, shvativši da mu tako dajem na značenju i polako otvaram škrinjicu u koju se zavukao, povlačeći se iz nepravedne realnosti svijeta odraslih. Kad bi došao drugi put, provjeravao je jesam li zapamtila recepte koje mi je kazao i jesam li ih isprobala. Dirljivo je bilo gledati kako gorljivo sudjeluje u tim razgovorima. I kako se polako otvara.

A kad se čaša samopouzdanja i samopoštovanja, koje mu je uvijek bilo krhko, počela puniti, pratila sam je li spremniji majci reći što mu kod nje smeta. Meni bi rekao da će reći, ali nije imao hrabrosti ni snage to učiniti. Nisam ga požurivala. Dapače. Bila sam vrlo oprezna. Onda smo se dogovorili da na majici koju nosi kod kuće napiše „Ne ponavljaj stalno ista upozorenja!ˮ. Ni to nije uspjelo, ali se nešto dobro ipak dogodilo – počeo je s majkom komunicirati – porukama. Preko mobitela. Majka je bila oduševljena.

U međuvremenu sam razgovarala s roditeljima, prenijela im svoja zapažanja i nalaze te im dala upute kako bi trebalo dalje s njim. Poteškoće su se pomicale. Počeo je pokazivati želju za druženjem. Za početak je odabrao rođaka. Otišao bi k njemu, onda bi zajedno izašli. Nažalost, rođak ga je počeo uvoditi u opasno društvo. Vrlo brižna majka to je na vrijeme otkrila i uspjela zaustaviti.

REGRESIJA

Tako je moj Rekorder lagano pomicao kamen što mu je ležao na srcu. No upadao je i u regresije. Onda sam počinjala iz početka. Radeći s njim, koristila sam se, i to obilato, crtežima. Iako je govorio da ne zna crtati, rado je prihvaćao tematske i slobodne crteže, obilato ih obilježavajući svojim projekcijama, koje su mi bile presudne za dešifriranje njegova jada. Kao most između njega i sebe stalno sam se koristila njegovom sklonošću kuharstvu i fascinacijom receptima. „Hoćemo li opet pričati o receptima?ˮ, često bi pitao na dolasku.

I pričali smo. A vrata su se sama polako otvarala. Dolazio je i odlazio sa smiješkom. S majkom još nije razgovarao, s ocem je počeo malo više, a sa sestrom je razgovarao bez poteškoća. Plan o kontaktu s prijateljima iz osnovne škole nije još bio u stanju ostvariti. Nisam inzistirala. Odveć je plah. Nisam ga htjela izgubiti.

Što se zapravo događalo? R. je završio trogodišnju srednju školu, koja je bila dobro odabrana, i postao pomoćni kuhar. U školi mu je sve bilo zanimljivo, primjereno njegovim sposobnostima i interesima, pa je bio aktivan, sudjelovao svesrdno u svemu, bio je uspješan i – naravno, sretan i zadovoljan. Nažalost, kad je škola završila, umjesto da poleti još više i jače, zaposlivši se u struci, on je ostao kod kuće i – počeo se gasiti. Sve dok se nije gotovo potpuno ugasio i počeo tonuti u tišinu. A zašto nije mogao plivati? O, iz mnogo posve opravdanih razloga.

Najprije, nije bio spreman za suočavanje s takvom realnošću, jer nije bio ni pripreman. No to nije jedini razlog. Početak je sam R. Približivši se dvadesetoj godini života zagazio je u mladost, no po razini psihosocijalne zrelosti nije ušao ni u adolescenciju. Još je u buktećem pubertetu, koji ga, kao i svakoga pubertetliju, zbunjuje i plaši, čineći ga nesigurnim. I inače, zbog skromnijih intelektualnih sposobnosti i nekih osobina ličnosti, nema dovoljno snage za brzu i samostalnu prilagodbu.

OTAC – IGRAČ U REZERVI

Roditelji su mu uvijek pomagali. Majka najviše. Nije ga ona ni sada napustila, ali i njoj je ovo bila ozbiljna životna kušnja za koju se, prezauzeta poteškoćama oko mladićeva školovanja, nije pripremila. Zatečena, zapetljala se, ponavljajući stare šablone koje više nisu bile učinkovite. Ovo je posve novo, vrlo stresno razdoblje. No ono što je dobro, kao i uvijek do sada, nije se predala. Kad jedan pristup nije davao rezultate, pokušala bi s drugim.

A što u ovoj priči s ocem? Otac, kao što uvijek kod nas biva, nikad nije bio dovoljno uključen. Za njega se ništa nije promijenilo. On je ostao igrač u rezervi. No ovog puta njegova je uloga zahvalna. On ne prigovara i ne navaljuje kao mama. Povremeno se druži sa sinom i to izvan kuće, što je još važnije. Vodi ga na selo, gdje R. ima psa kojeg voli i možda će imati mačku. Mačke obožava. U selu je djed. Njemu pomažu, on i otac. Ljeti ga otac uključuje u svoj posao i uvodi ga u svoje muško i poslovno društvo.

Jedno je vrijeme R. prestao dolaziti. Opravdano. Dogodilo se čudo! Zvali su ga iz škole i obradovali viješću da je ušao u skupinu učenika koji su obuhvaćeni nekim europskim programom (Europa zna što treba pružiti djeci i osobama s poteškoćama koje su završile školovanje – posao i izvor prihoda!), a radit će u Makarskoj, u hotelu, kao pomoćni pansionski konobar. I radio je – 16 radnih dana, 16 dana sreće! Nasmijan se i sretan vraćao kući. Redovito je išao raditi. I dalje ne priča, ali ukućanima, posebno majci, piše poruke.

 

Crtež kuće daje obilje podataka za analizu i interpretaciju.

………………

Kad je to završilo, pojavila se opasnost da se vrati u sivilo, jer je između toga sretnoga događaja i surove realnosti, u kojoj za njega postoji samo mjesto zanemarena patnika, veliki jaz. Na sreću, nije opet potonuo. Nastavio je dolaziti. Redovito. Igrali smo i društvene igre. To je odličan didaktički i terapijski materijal, a mogu poslužiti i u dijagnostici. R. je teško shvaćao i još teže usvajao pravila igara, ali se silno veselio uspjehu, a to nam je pomagalo da poguramo slabije shvaćanje i zapamćivanje. Uvijek sam govorila i sad kažem – uspjeh je najbolji poticaj i to nikako ne treba zaboraviti.

A ONDA JE DOŠLO LJETO

I dalje me je poučavao kuharstvu. Kliktavim glasom, jer je tu bio svoj na svome i mogao je izraziti najbolji dio sebe.

A onda je došlo ljeto. Turizam je bio u rekordnom cvatu. Posla preko glave. Za tatu i za moga Rekordera. I radili su. Cijelo ljeto.

Na jesen mi se nije vratio. Znajući kakva je mama, bilo mi je jasno da bi opet dolazio ako nešto ne bi štimalo. Ostala sam mirna. A onda se, nakon nekoliko mjeseci, dogodilo ovo:

Prekrasan, sunčan, topao, netipičan zimski dan, sredine siječnja. Sjedim s prijateljicom na splitskoj Rivi. Pijuckamo kavicu, promatramo more kako se ljeska, prelijepe mlade ljude koji šeću, po kojeg fureštog, kad eto ti ususret nama nego Rekorderovi mama i tata.

„A ja mužu govorim, ma je li ono teta Milijana?ˮ, šapuće mi na uho najtoplijim mogućim riječima lijepa mama Ana, grleći me jako, jako. Uzvraćam na isti način. I brzo pitam kako mi je on.

„Dobro!ˮ, kaže nasmijana i zadovoljna mamica. „Pomakao se, priča, izlazi vani, puno je veseliji i sad radimo na tome da mu nađemo neki poslićˮ, cvrkuće. „U kuhinji. Znate da on to jako voli...ˮ

I tako se mi, na brzinu, obasusmo lijepim riječima i radošću, pa se brzo, kao što smo se i sreli, rastadosmo. Radost zbog dobrih vijesti o odličnom poslu koji smo odradili nas troje odraslih, kao tim, grijala me danima. Još me povremeno zaljulja. Ne bunim se. Lijepo mi je. Veća nagrada za učinjeno dobro djelo ne treba ni biti. Bar meni. Odavno sam naučila što su prave vrijednosti.

Zadnji gutljaji kave na jednom od osunčanih štekata splitske Rive silno su mi prijali. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisala Milijana KOVAČEVIĆ,  školska psihologinja, savjetnica, Split ]

Vezani članci
Školski portal: Sveučilište u Mostaru školama nudi platformu za održavanje nastave

Sveučilište u Mostaru školama nudi platformu za održavanje nastave

… Marka ODAKA i Franje TAKAČA s ministrima obrazovanja, znanosti,…

Školski portal: Na tržnici se zaista može naučiti mnogo toga

Na tržnici se zaista može naučiti mnogo toga

Nalazi se na samo pet minuta hoda od naše škole.…

Školski portal: Učitelj u borbi protiv iscrpljenosti

Učitelj u borbi protiv iscrpljenosti

…da mi pomažu sačuvati mrvicu vremena, energije i strpljenja za…

Na tržnici se zaista može naučiti mnogo toga

Na tržnici se zaista može naučiti mnogo toga

Nalazi se na samo pet minuta…

Učitelj u borbi protiv iscrpljenosti

Učitelj u borbi protiv iscrpljenosti

…da mi pomažu sačuvati mrvicu vremena,…

Tableti su njima mašta, a u srcu su Silicijske doline

Tableti su njima mašta, a u srcu su Silicijske doline

U srcu Silicijske doline postoji škola…

Postanak Zemljine atmosfere

Postanak Zemljine atmosfere

U svemiru ima najviše vodika i…