Medijski opismeniti djecu, ali i roditelje

Većina se njime koristi za društvene mreže ili igrice, a da su nesvjesni svih opasnosti koje im prijete pokazuje podatak da je svako treće dijete u dobi od devet do 17 godina komuniciralo na internetu s osobama koje nisu upoznali uživo. Još više zabrinjava što se svako deseto dijete, kod tinejdžera i češće, susrelo uživo s osobnom koju su upoznali na internetu.

Pokazalo je to globalno europsko istraživanje EU Kids Online 2020, u sklopu kojega je Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu istražilo internetske navike hrvatskih učenika osnovne i srednje škole. Nalazi hrvatskog dijela istraživanja upućuju na potrebu edukacije i poučavanja djece i mladih o njihovoj sigurnosti i mogućim rizicima, kako bi što ranije i što uspješnije naučili provjeravati sadržaje s kojima se susreću na internetu. Jednostavnije rečeno, da bi znali primijetiti kakvi ih sadržaji uznemiravaju, vrijeđaju, ali i naučili kako se korektno i pristojno ponašati u online okruženju, jer virtualno nasilje nažalost uzima sve više maha.

■ EDUKACIJA OD NAJRANIJIH DANA ■

Da je to potrebno govori i podatak kako je u proteklih godinu dana više od pola djece u dobi od devet do 17 godina primilo povrjeđujuću ili neprimjerenu poruku. Dvije trećine djece na internetu u proteklih je godinu dana vidjelo seksualne fotografije ili film gole osobe, a da im to nije bila namjera.

Za koordinatoricu projekta Lanu CIBOCI, potpredsjednicu Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, nema sumnje – djecu i mlade, nažalost, nikad ne ćemo moći potpuno zaštititi od nasilja i neprimjernih sadržaja na internetu. Ipak, svi smo mi odrasli – neovisno u svojoj ulozi u dječjim životima, kao roditelji, odgajatelji, učitelji ili članovi obitelji – jednako odgovorni u njihovu educiranju o načinima zaštite od bilo koje vrste nasilja u životu, pa tako i od elektroničkog nasilja.

– Važno je od najranijih dana raditi na prevenciji elektroničkog nasilja, upozoriti djecu i učiti ih pravilima primjerenog ponašanja na internetu. Ako djeca već u prvom razredu osnovne škole posjeduju vlastiti pametni telefon uz pomoć kojeg mogu pristupati internetu, onda je nužno i da s medijskim obrazovanjem počnemo najkasnije kada djeca uđu u školske klupe – ističe Ciboci.

Djeca su zapravo potpuno nesvjesna opasnosti koje vrebaju na internetu. Prije nekoliko je godina bilo jako popularno, podsjeća naša sugovornica, označavanje mjesta na kojima ste bili u određenom trenutku što su vrlo često radila upravo djeca, nesvjesna da time i potencijalnim predatorima pokazuju svoje dnevne navike i mjesta na kojima se svakodnevno kreću.

– Mnoga djeca među svojim prijateljima imaju i osobe koje uopće ne poznaju, jer često prihvaćaju sve zahtjeve za prijateljstvom, budući da se popularnost u društvu vrlo često među njima mjeri brojem prijatelja i takozvanih lajkova na društvenim mrežama.

Danas je, više nego ikad, potrebno staviti naglasak na medijsko obrazovanje unutar formalnog obrazovnog sustava, jer povremene izvannastavne edukacije nažalost nisu dovoljne. Pritom je važno educirati i same roditelje koji su, kao što je pokazalo ovo istraživanje, svjesni da se djeca bolje koriste novim tehnologijama od njih samih pa katkad u situacijama u kojima bi trebali djeci biti najveća podrška ne znaju kako im pomoći. Ostavljaju djecu da se sama nose s izazovima na internetu.

Roditelji su pak prvi medijski odgajatelji djece, naglašava Ciboci, i ako želimo da djeca izrastu u odgovorne medijske korisnike koji će kritički razmišljati o medijskim sadržajima važno je da su i sami roditelji medijski pismeni.

Vrlo često upravo mame i tate komentiraju da mediji imaju preveliku ulogu u dječjim životima, da se današnja djeca gotovo uopće ne odvajaju od pametnih telefona i pitaju za savjete. Ali nisu ni svjesni da količina vremena koju djeca provode uz medije vrlo često odgovara medijskim navikama roditelja, navodi Ciboci:

– Roditelji često kritiziraju da se djeca po noći, umjesto da spavaju, dopisuju s prijateljima ili igraju igrice na pametnim telefonima i da jednostavno ne znaju kako im objasniti da mobitelima nije mjesto u spavaćoj sobi. I uvijek ih pitam: 'A gdje su vaši pametni telefoni kad idete na počinak?' Većina roditelja odgovori – u spavaćoj sobi, jer im služe kao budilice. I kako očekivati da će djeca shvatiti da medijima nije mjesto u spavaćoj sobi kad jednostavno slijede primjere svojih roditelja?!

■ ČAROLIJA EKRANA ■

Roditelji jako griješe u odgojnim metodama vezanima za nove tehnologije, što možemo vidjeti na svakom koraku. Djeca rane dobi mirno sjede u kolicima s pametnim telefonom u rukama, potpuno opčinjeni tom spravicom i onime što gledaju na ekranu. Čarolija je to za djecu, ali i za roditelje koji su zadovoljni, jer je to umirilo njihova dvogodišnjeg vražićka, koji stalno nekamo jurca, penje se, istražuje prostor, poseže svojim ručicama gdje smije i ne smije, opisuje česte situacije psihologinja Eleonora GLAVINA iz čakovečkog DV Cipelica:

– Čarolija djeluje. Vražićak mirno sjedi u kolicima, a negoduje samo kad mu uzmu pametni telefon, pa je zato i bolje ne ga dirati. I tako vrijeme koje bi dijete trebalo provesti u stalnoj interakciji sa socijalnom okolinom i istražujući ono provede sjedeći, hipnotizirano malim ekranom u svojim rukama.

Suprotno tome, rezultati istraživanja iz područja neuroznanosti upućuju na evolucijsku potrebu ljudskih bića za interakcijom, emocionalnom povezanošću i jezično-govornom stimulacijom u ranoj dobi kao poticaj razvoju neuroloških struktura. Mozak u ranoj dobi treba biti emocionalno stimuliran da bi bio u modu za učenje, govori nam Glavina i upozorava da se potencijali za jezično-govorni razvoj ne će razviti ako dijete nije intenzivno stimulirano govorom odraslih s kojima je emocionalno vezano.

Jezik nam je potreban za složene misaone funkcije kao što su rezoniranje, povezivanje, stvaranje koncepata, generalizaciju, objašnjava naša sugovornica, i pita se – ako dijete nije bilo odgovarajuće stimulirano i nije usvojilo govor i jezik, kakve će to posljedice imati za kasniji razvoj:

– Kretanje u ranoj dobi također je iznimno važno, ne samo za razvoj lokomotornog i osjetilnog ustava u cjelini, već i za razvoj mozga. Našem je mozgu urođena potreba za takvom vrstom stimulacije. Što kad se dijete ne kreće dovoljno u ranoj dobi? Kakve će to posljedice imati za kasniji razvoj?

Nažalost, sve češće u praksi susrećemo djecu rane dobi koja imaju teškoće u komunikacijskom razvoju. Ne uživaju u istraživanju, čak ni u igri, zabrinuta je vrtićka psihologinja iz Čakovca.

U istome gradu radi profesorica Ivana RUŽIĆ, koja godinama predaje informatiku u čakovečkoj Prvoj osnovnoj školi. Budući da s učenicima provodi brojne međunarodne projekte iz tog područja, jasno je da nije protiv uvođenja tehnologije u nastavni proces. Ali…

I ona se slaže da je najveći problem što djeca ne prepoznaju opasnosti koje im prijete u online okruženju. Učili su o njima, kaže, čuli su o njima u školi, prisjećaju se toga, no u stvarnosti ih često ne prepoznaju, jer online okružje doživljavaju uglavnom samo za zabavu, igru, komunikaciju s prijateljima... Mnogo djece uopće ne razgovora o toj temi sa svojim roditeljima, a ni roditelji nisu educirani te se i sami ponašaju neodgovorno u online okružju.

– Pozivam roditelje na suradnju s učiteljima i školama. Često se roditelji oglušuju na upozorenja, a radionice i predavanja o toj temi na roditeljskim sastancima prihvaćaju olako. Tek kad se dogodi neželjena situacija, prvo dolaze u školu tražiti rješenja i krivce.

■ PRVO PITAJU ZA Wi-Fi ■

Pitamo Ružić ima li u Hrvatskoj dovoljno stručnjaka koji bi pomogli djeci kad se nađu u opasnosti koja im prijeti putem interneta. Djeca bi se prvo trebala obratiti roditeljima, a potom bi roditelji i djeca trebali zajedno potražiti stručnu pomoć. Postoje različite mrežne stranice sa savjetima za djecu i roditelje, ali bi se i u obitelji zajedno trebalo razgovarati o toj temi, pročitati savjete, raspraviti o tome.

Roditelji bi prije svega trebali biti uzor svojoj djeci, u svemu, pa tako i uporabi tehnologije. Najjednostavniji i najlakši način da umirimo dijete, karikira Ružić, odnosno da ga stavimo u sigurno i toplo okružje, da se ne prehladi ili ne ogrebe, jest da ga smjestimo u sobu ispred tableta i računala. Djeci je to, dakako, zabavno, a možda ni ne znaju za druge mogućnosti pa se veoma lako „navuku”, budući da je i cijelo njihovo društvo online. No djeca sama ne znaju granice, rekla nam je ova profesorica informatike. Roditelji su tu da prate i ograničavaju vrijeme provedeno na tabletu i mobitelu. Možda kad bi djeca i roditelji zajedno obavljali jednostavne kućanske poslove, tad bi i imali više slobodnog vremena da ga zajedno provedu u prirodi, razgovoru:

– Pogledamo li naše učenike, oni se neprestano služe svojim mobitelima, slabo komuniciraju lice u lice, teško se usmeno i pismeno izražavaju. Zbog pretjerane uporabe tehnologije zanemaruju socijalne vještine. Pri dolasku u novu sredinu, prije upoznavanja i predstavljanja, traže lozinke za Wi-Fi – otkriva nam Ružić ono što ćemo i sami vidjeti ako barem malo otvorimo oči i promotrimo kako se djeca odnose prema virtualnome svijetu.

Situacija s prekomjernom i neopreznom upotrebom interneta nije ništa bolja ni u srednjim školama. Potvrđuje nam to profesorica informatike iz vukovarske gimnazije. Sanja PAVLOVIĆ ŠIJANOVIĆ nadaleko je poznata kao nastavnica koja iz svojih učenika izvlači ono najbolje te da im uz brojna informatička znanja usađuje i svjesnost o online opasnostima. Jer, kako sama kaže, odgovornost odraslih utrti je put i poučavati djecu i mlade o svemu što boravak u virtualnom svijetu nosi sa sobom i o svemu što je potrebno kako bi u tom svijetu bili sigurni. Zato je možda najvažnije pitanje – znaju li odrasli prepoznati opasnosti online okruženja.

Zbog brzog napretka tehnologije i modernog načina života, govori nam, sve se više govori o ovisnosti o internetu koja je ovisnost novog doba. Ovisnost o internetu danas je najčešće ovisnost o društvenim mrežama i ovisnost o igricama koja pogađa sve dobne skupine, ali su djeca i adolescenti najrizičnija skupina. Međutim, nameće se pitanje jesu li to loše strane interneta kao društvenog fenomena ili su to naše slabosti, navodi Pavlović Šijanović:

– Dijeljenje objava, takozvani lajkovi i pozitivni komentari vrlo lako mogu postati zamkama digitalnog doba, budući da donose privremeno zadovoljstvo, osjećaj prihvaćenosti i odobravanja, no vrlo je kratkoga vijeka. Stoga se lako ulazi u začarani krug, a sve samo kako bi ostali na vrhu ljestvice popularnosti. Važno je naglasiti da se ovdje radi isključivo o virtualnim priznanjima koja lako mogu dovesti i do nezadovoljstva i smanjiti razinu samopoštovanja, a povećati razinu nesigurnosti ako lajkovi i pozitivni komentari izostanu.

■ UBLAŽAVANJE DOSADE ■

Naša je vukovarska sugovornica prilično uvjerena da bi umjesto zabrana bolje rješenje za probleme s kojima smo suočeni bio razgovor s djetetom o pitanjima upotrebe interneta kao i dogovaranje pravila uz jasno postavljanje granica vezanih za primjenu svekolike digitalne tehnologije te poticanje drugih interesa i društvenih aktivnosti. I ona ističe, upozorava da mnogi roditelji nisu svjesni opasnosti kojima se djeca izlažu dok drže mobitel u rukama. Velik broj roditelja, kako bi imali svojih pet minuta mira, daju mlađoj djeci mobitel ili nešto slično u ruke te im dopuste provođenje mnogo vremena pred ekranom. Kratkoročno je to roditeljima dobro rješenje. Međutim, tu je niz čimbenika koji štetno djeluju na zdravlje mališana osobito kad su u pitanju grafomotorika, govor, koncentracija, koordinacija… Pojednostavljeno rečeno, roditelji bi, unatoč brojnim obvezama, morali osigurati vrijeme koje će provoditi s djecom, što bi sigurno i smanjilo vrijeme koje djeca provode uz tehnologije.

Mladi, naročito dječaci i mladići, internetom se koriste za igranje online igrica. Iznimno popularni Fortnite postao je svojevrsna supkultura kojoj se ne nazire kraj. Videoigrama učenici ublažavaju dosadu. No tanka je granica između opuštanja i bijega od problema, zaključuje Pavlović Šijanović:

– Nažalost, mnogi igraju videoigre kako bi u virtualnom svijetu stvorili život kakav u stvarnosti nemaju. Ovo se posebno odnosi na adolescente koji su nezadovoljni i nesretni svojom pozicijom u društvu i koji se u videoigrama osjećaju ugodnije i prihvaćenije. Igranje videoigara ne smije dovesti do točke zanemarivanja onih aktivnosti koje bi u životu morale biti na prvome mjestu, znati da videoigre ne mogu zamijeniti fizičke aktivnosti, biti svjestan činjenice da okrutne i nasilne igre mogu dovesti do navikavanja na nasilje, čime mogu pružiti pogrješna očekivanja o stvarnom životu.

Zbog svega se toga i vukovarska profesorica slaže s onima koji sadržaj stavljaju ispred forme i postavljaju pitanje pametne i svrhovite uporabe digitalne tehnologije, u svim aspektima društva, pa i školama koje imaju veliku ulogu u životima mladih ljudi. Upotreba tehnologije u odgojno-obrazovnim ustanovama zaista mora biti svrhovita, u edukativne svrhe.

■ KODIRANJE I DEKODIRANJE ■

Novi mediji, dakle, nisu loši sami po sebi niti ih možemo izbjeći zbog vremena u kojem živimo. Ali, sve ovisi o tome koliko se njima i kako koristimo. Ako djeci želimo ograničiti pretjerano korištenje medijima, važno je od početka postaviti jasna pravila upotrebe medija, ali i ponuditi djeci dodatne aktivnosti zbog kojih ne će imati potrebu sate i sate svakoga dana provoditi na internetu ili ispred ekrana. A budući da aktualna kurikularna reforma sve više djeci, pa i prvašićima, gura tablete i druge ekrane u ruke, nije teško zaključiti da cijela priča ne ide u dobrom smjeru i da bi rezultati sljedećeg istraživanja o online navikama djece mogli biti još zastrašujući. Osim ako kao društvo ne povučemo ručnu kočnicu.

Jer, kao i sve drugo u životu, tako je i tehnologijom, baš zato što smo njome okruženi, važno koristiti se na primjeren način. Pretjerana upotreba niti jednog uređaja ne može biti pozitivna, zaključuje Lana Ciboci iz Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu:

– Medije je nužno prilagoditi dječjoj dobi i ne smijemo nikad zaboraviti tvrdnju francuske stručnjakinje Divine Frau Meigs – nema kodiranja bez dekodiranja. Ako djeci damo medije u ruke, moramo ih naučiti i kritički vrjednovati medijske sadržaje. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]