Stišajte buku, sačuvajte zdravlje!

 Svakodnevno smo izloženi prekomjernoj buci, odnosno nepoželjnim i neugodnim zvukovima. Stupanj neugode i posljedice buke ovise o njezinoj razini, frekvenciji i trajanju te osobnoj osjetljivosti i životnoj dobi. Prekomjerna buka može oštetiti sluh i poremetiti rad nekih organa i žlijezda s unutarnjim izlučivanjem (štitna žlijezda, nadbubrežna žlijezda, hipofiza itd.).

Iznenadan jak zvučni podražaj prouzročuje mehaničko oštećenje stanica, tj. zvučne traume. Prekomjernom se smatra buka koja na udaljenosti od jednog metra onemogućuje normalan razgovor (90 decibela), a takva je buka česta u kafićima i diskotekama. Dugotrajan boravak u tim prostorima i slušanje glasne glazbe s pomoću slušalica oštećuje slušne stanice.Buka manjeg intenziteta (60 decibela) ima pak psihološki učinak.

Organizam se prilagođuje jednoličnoj i ustaljenoj buci, ali ujedno odgovara zamorom sluha. Izrazito je štetan učinak isprekidane buke. Zvukovi se naglo javljaju i ponavljaju, a njihove su posljedice emocionalna napetost, razdražljivost, nesanica, šumovi u ušima, umor. Na isprekidanu se buku ne navikavamo. Izvor buke u stanovima razni su tehnički uređaji i pomagala, a gradsko je stanovništvo izloženo i gradskoj, komunalnoj buci koja najvećim dijelom potječe od prometa. Gradska je buka vremenski neodređena, najčešće isprekidana, a osobito je neugodna u vrijeme predviđeno za odmor. U stambenim zgradama najviša dopuštena razina buke ne smije prijeći 30 decibela noću i 40 decibela danju. Razina vanjske buke koja dospijeva u stambene i radne prostore danju bi trebala biti 50 – 65 decibela, a noću 40 – 50 decibela.

Osim osobnih mjera zaštite od buke (štitnici za uši), postoje i opće mjere koje bi trebalo poduzimati: u gradskom prometu trebala bi se upotrebljavati manje bučna prijevozna sredstva, u gradskim bi središtima valjalo zabraniti prolazak teškim vozilima, a međugradski promet usmjeriti izvan grada. Posebnu bi brigu trebalo posvetiti gradskim područjima u kojima se nalaze zdravstvene i znanstvene ustanove, škole, mjesta za odmor i rekreaciju, a pri planiranju rasporeda prostorija u zgradama arhitekti bi trebali nastojati smjestiti prostorije za odmor u dio zgrade koji je manje izložen buci.